Na rubu je riskantno, ali tamo su plodovi!
Prva emocija koje se sjećam iz djetinjstva bila je strah; strah od apsolutno svega. Od škole, od puta do škole, od loših ocjena, od kazne roditelja, od učitelja… strah, strah i stalno strah. Bio je to jednostavno način života koji je za mene tada bio sasvim normalan i u kojem sam “gurala” najbolje što sam znala. U ovom članku nije mi namjera prepričavati svoj život – nego pokušati objasniti odakle potječe strah i kako uopće upravlja nama ako se u nekom trenutku života ne odvažimo i postanemo svoji, hrabriji, odlučniji, svjesniji, mudriji… Nakon niza svojih životnih transformacija pri čemu sam doista drhtala u nekima od njih, ali sam ih unatoč tome provela, ispričat ću vam jednu koja je naizgled jednostavna – no meni je bila velik izazov.
Zaljubljenica sam u vožnju biciklom. Najdraža mi je ruta Drava i Varaždinsko jezero prema Trnovcu, a kod Brane Šemovec – Trnovec Bartolovečki prijeđem na međimursku stranu i vratim se natrag. I kako sam se već dugo vozila i postizala razno razne rekorde koje sam si sama zadavala, u jednom trenutku poželjela sam savladati vještinu vožnje biciklom po rubu nasipa. Asfaltirani rubić koji se proteže uz nasip i spaja sa zemljanom i šljunčanom stazom. Po rubu se vozi brže, bez zapinjanja o kamenje i nezgodnog drndanja – ali ima jedna “caka”, vožnja je moguća ako se ne bojite pada u jezero. E, ja sam se bojala. Bojala sam se, ali unatoč tome sam i dalje pokušavala. Na kraju sam odustala, jer cijena koju je trebalo platiti bila je veća od mojih tadašnjih mogućnosti. Odustajanje nije bio kraj svijeta za mene, ali jednostavno htjela sam se riješiti i tog straha. I eeeeto prilike! 😉
U proljeće 2020. ispraznili su jezero zbog radova na nasipu i kad sam to ugledala, znala sam, jednostavno sam znala da je to prilika za mene i da je trebam iskoristiti. Naravno da vam ne trebam reći da je bio prisutan i strah i kad nije bilo vode u jezeru, ali polako i uporno ja bi svladavala vožnju po rubu, ručke bicikla prestajale bi se tresti, a ja bi sve brže i slobodnije nastavljala vožnju i uživala u njoj. U vrlo kratkom roku savladala sam vožnju rubom i to je bio još jedan moj uspjeh u nizu. Najesen, kad su bili gotovi radovi na nasipu, opet je puštena voda u jezero, a ja sam do tada već utabala stazu po rubu i samo nastavila vožnju kao da već vozim nekoliko godina. 🙂 Od tada sam stalno zahvaljivala Svemiru na ukazanoj prilici da prevladam svoj ograničenje, svoj strah. Veselo i slobodno sada se vozim po rubu i rado se sjećam te čarobne prilike koju sam iskoristila za svoj rast. Nadvladavši svoj strah, otpustila sam ga i dopustila životu da još buja u meni.
Hrabri se ne rađamo, nego u raznoraznim situacijama hrabriji postajemo. Osvijestite svoje strahove ili druge emocije koje vas koče ili drže na mjestu i odlučite da želite nadjačati taj dio u sebi. Znajte da će se Svemir uvijek pobrinuti da vam pomogne i posložiti situaciju baš za vas i uopće se o tome ne trebate brinuti. Na vama je jedino, kad vam se ukaže prilika, da je prepoznate i zaigrate s njom najbolje što znate – sretno i hrabro. 🙂
